U stvarno vleikoj konkurenciji izjava i stavova koji čovjeka ostave razjapljenih usta, bez dara govora i sa kvocijentom inteligencije na nivou starogrčke amfore na dnu mora, neki se dan potkrao jedan kandidat koji vrlo visoko kotira u borbi za prvo mjesto.
Čuo sam, naime, da "postoje ljudi", koji mahom žive u Indiji, neki gurui i slični, koji ne moraju jesti! Tako je, da, dobro ste pročitali. Ti ljudi, navodno, samo piju vode, i to je to. U vodu ubace ponekad (ali ne uvijek) malo vitamina i minerala, ali to je to - već 5 godina nisu ništa osim vode stavili u usta. Nisu se razbolili, nisu smršavili, nisu umrli - savršeno su zdravi.
A kako im to uspijeva? Pa jednostavno: gledaju u sunce! Hrane se suncem. Sunce prolazi kroz oko, dolazi do mozga, tamo se dešava ne-znam-što, i oni dobivaju energiju od sunca. Jer čovjek jede samo zato da dobije energiju, samo mu energija treba. A pošto je naše Sunce neiscrpan (u ljudskom poimanju stvari) izvor energije, onda se dovoljno naviknuti na to da se gleda u sunce i to je to. Problem solved.
Malo po malo se to radi, krene se sa 10 sekundi na dan, pa 12, 15, 20, 30.... dok se ne dođe na - ako se dobro sjećam - oko sat vremena. I tada je to to. Čovjek sjedne, gleda u sunce, popije vode, i gotova stvar!
Ne znam samo kad smo razvili klorofile i kloroplaste, ali očito jesmo. Također, pošto biljke tokom proizvodnje šećera koriste CO2, kao nusprodukt ispuštaju kisik. Mi, pak - barem se do sada vjerovalo - trebamo kisik, a ispuštamo CO2, te se tu krug zatvara. Ali ne više! Ne, pošto pretvaramo sunčevu energiju u šećer, energiju, koristimo CO2 (jer sa O2 to ne funkcionira) te onda očito izbacujemo O2 van. Krademo CO2, dakle pomažemo borbi protiv stakleničkih plinova, a ispuštamo kisik. Jedva čekam da jedan od tih gledatelja u Sunce prdne kraj mene, da udahnem čisti, friški kisik. Da se preporodim i obnovim.
Osim toga, pošto to nije jednostavno za naučiti, no ipak se može bez nekih VELIKIH problema, tako me čudi kako to da u Indiji, otkud ova vještina i potiče, ima toliko gladnih? Pa ti jadni gladuši nemaju posla, nemaju novaca, nemaju ništa - samo sunce i vodu, i tonu vremena. Pa zašto ne nauče, jebemu, kako se hraniti suncem? Riješi se problem gladi u svijetu u trenu. Ma i da nije "u trenu", za godinu, dvije, pet ili deset glad u svijetu praktički bi nestala. Sva polja hrane bila bi napuštena, ne bi bilo poljoprivrede niti stočarstva, samo bismo pustili šumama da rastu. Ili ni to - čemu? Pa sami bismo proizvodili kisik, trošili CO2, dakle biljke bi nam samo smetale.
Dobro što je ljudima? Zar ono što se naziva "zdravi razum" stvarno nestaje? Toliko smo glupi da piljimo u sunce očekujući da nam narastu klorofili? Ili ih jedemo, pa oni ostaju u tijelu, ne provari ih želudac nego iz lista salate tijelo uzme kompletan mehanizam za proizvodnju šećera iz CO2 i sunca te ga ugradi u svoje stanice - i to samo u oči, odnosno na dio mozga iza očiju? Otkad svjetlost PROLAZI kroz oko? Pa pretvara se u električne impulse, ne prolazi KROZ OKO. Barem sam ja tako mislio. Ali evo, očito nije tako, očito svaki put kad na plaži skinem naočale i virnem u Sunce, mozak mi dobije dozu svjetla, dakle i ten. Pocrni malo. Možda bih ga morao mazati kremama za sunčanje? Ali onda ne bih mogao "jesti" kako treba, valjda. Bolje ne.
A ja budala, skupa sa svojom ženom, trošim preko 50% mjesečnog budžeta na hranu! Koji idiot, mogli smo do sad živjeti u vili od 560 kvadrata u elitnom dijelu grada, na osami, sa velikom okućnicom (naravno, direktno izloženi Suncu), i voziti barem Ferrari. Svaki po jedan. Ako ne i više. Od posla bismo sjedili na vrhu tunela Učka, i onog Sveti Rok, te prdili, obogaćujući kisikom okolinu, dobili bismo državne poticaje i zelenu zvijezu kao nagradu za ekologiju.
Bolje da požurim i prijavim guzicu za Nobelovu nagradu...
No comments:
Post a Comment