Baš nikakav dan

Jedan davno napisani tekstić, tamo s kraja 2009. godine - pa da se ne zagubi...

Baš nikakav dan... izjebali me od prije 9 već.... pa sve nešto sivo, mutavo, ljigavo... razvlači se kao kišna glista po asfaltu, čak ni gužva dolje nije kao inače, svi su usporeni, ne trube, ne žure, jedino ih ima kao i uvijek. Evo se i magla sve više spušta, svjetla su sve dalja, jedva vidljiva. Tek tu i tamo zazvoni telefon, neka jadna, zagubljena duša pokušava dobiti pomoć od nekoga koga nije briga za neki program do kojeg nikome nije stalo, za nekakav problem koji ne bi ni imala da ne mora raditi to što je ne zanima u vrijeme koje joj ne odgovara, na mjestu gdje ne želi biti...

Ali nije sve tako sivo, ne brini: evo poginulo par ljudi u prometu, evo nekog namlatili just for the fun of it, evo i opljačkali neku baku, oteli joj ono sitno crkavice za što je crnčila cijeli život, ne radeći fini posao kao ti i ja, nego šljakajući na placu, smrzavajući se... Da, nije baka išla u školu dok smo mi išli, nije baka tukla belu i markirala, nije učila kvadratne jednadžbe ni francuski. Baka je cijeli život ustajala prije 5, nije znala za praznike i nedjelje, za slobodne dane i odlazak na more, nije znala za godišnji - samo je znala da se treba ustati oko 5, raditi cijeli dan, kopati, štihati, baviti se marvom, picekima i vrtom, sijenom i otavom, otkosom i slamom, a onda kuhati i prati, bez mašine, sa sapunom na kamenu, znala je da treba još oko 23 sata provjeriti blago, i tek onda leći - do 5. Pa što će joj takvoj jadnoj tih sto eura? Kakav je to život sa 100 eura mjesečno plus ono milostinje što ugrabi kopajući po smeću, skupljajući boce? Treba joj i to uzeti. Ipak je važnije popiti pivu u birtiji i kupiti kutiju cigareta, ili šal voljenog kluba. A stara, snašla se sa 100 eura, pa će se i bez njih. Neka, što će njoj grijanje, pa navikla je da joj se kosti tresu od zime, da obuće sve što ima doma pa se i dalje smrzava, dok u pothodniku stoji pred izlogom Ferimporta pokušavajući vidjeti komadić TV programa, tražeći zrno spasa u prognozi, dok joj Sijerković obećaje samo još više zime i kiše, još vjetra i magle. A nekad je i ona, kao i mi sad, radila to što je radila kako je najbolje znala, uvjerena da će okrenuti na bolje, da ipak zarađuje dovoljno novaca i da će biti i za stare dane. Plaćala je porez, plaća ga i sad, danak, feud, plaća ga i sa tih 100 eura koje nema, koje su joj oteli, jer i država mora oteti od tih 100 eura. Da, i ona je radila od jutra do sutra, i ona je radila petkom i svetkom, preskakala pauze, nije pisala prekovremene, nije imala povišice. Stavljala na stranu marljivo, kao neki od nas (sebe ne mogu tu ubrojiti, na žalost). Štedila je, dijelom zato što ni nije znala za luskuz, dijelom što je morala.

A onda joj je pojelo sve... Ostarila je, nemoćna, ostala sama, bez mogućnosti da se brine za sebe. U dom da ide? Tko će to platiti? 5000 kuna na mjesec je debelo previše za nju. Pa će izgurati sama, kao i do sad - ionako nikog nema. Ili ima? Ne sjeća se više, zaboravili su je svi koje je znala. Niti joj djeca ne dolaze, nemaju vremena. Vrijeme je novac, moraju raditi, zarađivati... da bi i oni kasnije, za 40ak godina, nadajući se u bolju starost, mirniju i bolju mirovinu, mogli kopati po smeću, da bi mogli tražiti plastične boce i stari papir. Jer glad ne pita, i hladne kosti više nisu kao nekad, da ipak izdrže nekako. Drhte, ali ne od zime.... od starosti drhte, drhte od nebrige, drhte jer nestaju. Ako nema nikoga tko će primijetiti da je nema, da li uopće postoji? Samo njeno postojanje definirano je kao suprotnost nepostojanju, no kod nje je to isto. Nema nepostojanja, dakle niti ne postoji. Nestaje.

I otelo joj zadnju kunu, onu koja joj je veća nego tebi i meni dobitak na lotu, otelo joj onaj suhi komad kruha iz usta, i onu nazovi-juhu koju je od jedne kocke razvula na 3 litre vode, otelo joj jedan polugnjili krumpir koji je užicala i ono malo boca što je spasila iz smeća... Otelo joj i ono malo razloga što je imala, ali ne za život - nego za dostojnu smrt. Jer sve čemu se nadala je da će se uskoro vidjeti sa svojim Jožekom, koji je još pred 30 godina stradao pokušavajući biciklom prevesti par kila pruća za ogrjev iz šume, pa ga je neka pijana budala pobrala kraj ceste autom i ostavila u jarku da još malo pati i na kraju umre od smrzotina, a ne od dvije polomljene noge koje je zaradio. Našli su ga nakon 5 dana, jer kad je nazvala policiju, od susjede, rekli su da se vjerojatno zapio negdje i da će doći. Jožek, koji bi sigurno volio popiti, samo da je imao novaca za to. Ikad...

Da, njemu se nadala, njih dvoje zajedno, na toplom, gdje će se u grahu ponekad naći i više od tri zrna, gdje će, ako bude sreće, i komadić špeka zaplivati uz povrće, uz zapršku. Ali čemu to? Što će joj to? Treba joj i to uzeti, treba je ostaviti da i ona ode kao Jožek - zaboravljena negdje u kutu, ostavljena sama na zimi i kiši, bez igdje ikoga, dok ljudi prolaze u neposrednoj blizini, ni ne primječujući ad netko tamo pati. Čemu? Pa svi mi patimo, svima nam je najteže. I meni kad nemam novaca za skijanje i benzin je najteže, kao zadnji sam siromah.

Sreo sam staru danas, pred kafićem, kako žica. Neku drugu staru, ali kao da je ova. Uzeo sam 40 kuna za gablec i dao joj 30. Za 10 sam joj naručio čaj, neka sjedne. Skrivala je suzu, ali nije uspjela. Brisala je rukom kriomice. Lijepo je iscijedila limun u čaj, i med - nije joj prvi put. Naučila je, imala je. I nije me briga kako je sve izgubila i zašto, da li je kriva zato što je neinteligentna, zato što je sirota, ili zato što ju je netko opljačkao na neki način. Bitno je da ta stara neće otići svom Jožeku danas, neće se smrznuti danas. Neće ni sutra, a ni preksutra - jer za razliku od mene ona zna 3 dana s 30 kuna.

A onoj mladoj gospodi koji su staroj oteli sto eura, njima samo želim da imali pa nemali, samo im želim da i njima dođe takvo vrijeme, i da sretnu istu onu staru koju su orobili, pa da im stara da po 10 kuna. Ne zato da se osveti, ne zato da im pokaže kako bi trebalo biti - nego jednostavno zato što im nema više za dati.