Kokoš

Još jedan stari tekstić...

            Stari je cijelo vrijeme inzistirao na nekim stvarima. Neki ostatci iz davnina, neke stvari iz prošlih vremena, dio kulture koja se polako gasila, koje je bilo sve manje i manje. Rijetki danas znaju definiciju bon-tona, a u njegovo se vrijeme roditeljima dobar dio ljudi obraćao sa Vi. Neka davna vremena, vremena kad se znalo gdje je kome mjesto, vremena koja se gase i nestaju zauvijek. Dobra vremena.

            Jedna od ideja bila je i kokošja juha od domaće kokoši. „Ove industrijske“, govorio je, „te pak ništa ne vrijede. To je na šrotu odraslo, to ne trči okolo, ne bori se za zalogaj, sve im je servirano. Kao i vama mladima, uostalom“. Nisam se previše obazirao na to, jer sam bio čuo da prava domaća kokoš ima drugačiji miris i okus od ove industrijske na koju sam, jadan, navikao u ovom zlom svijetu koji se maknuo dalje od srednjeg vijeka. No, stari se nije dao smesti, pa je jednog dana ulovio susjedu s kata ispod, i dogovorio da dopremi iz Zagorja jednu koku. Domaću, tustu, taman je ima za juhicu i za pohanje. Uz dodatak restanog krumpira i nekakve salate, pravi autohtoni zagrebački ručak bio je zagarantiran. Naravno, ni stara ni ja pojma nismo imali o tom dogovoru, a i stari je za koji dan zaboravio na sve.

            Došla je i subota, i počelo je veliko spremanje. Išli smo… ne sjećam se točno, moram priznati: da li je bilo kazalište? Opera? Nekakva promocija? Boga pitaj… Znam samo da sam se uvukao u odijelo i košulju, svadeći se sa starom treba li kravata ili ne, bježeći iz stana samo da je ne moram stavljati. Stari je, naravno, imao i kravatu, i bio elegantan do bola. Ja, s druge strane, kao neki dekadentni propali grof, u svilenoj košulji visoke kragne, raskopčan taman toliko da bude na granici neumjesnosti. I stara… nekakav kompletić, fina bijela košulja, s volanima, pic-pic.

Stvarno se ne sjećam koji je bio povod tom rijetkom zajedničkom izlasku, samo znam da su kanapei-sendviči stigli kasno tako da je dobar dio pjenušca otišao na prazan želudac, što je svakako recept za dobar provod. Vratili smo se doma relativno rano, oko jedanaest, no s obzirom da je cijeli događaj krenuo oko 6 zapravo i nije loše. Lagano pripiti, stari i ja pjevušili smo potiho, a stara je šutke hodala uz starog, misleći svoje. Ušli u haustor, popeli se na prvi kat, a tamo iznenađenje: kokoš. Živa. Živa i zdrava koka, stoji na otiraču, komadom špage vezana za kvaku.

            - Dobro da ne vidim bijele miševe – rekao sam, gledajući tu zvijer zbunjen najmanje koliko i ona gledajući nas, pitajući se vjerojatno kog vraga radi tamo, i gdje je, uostalom, taj „tamo“.

            - Ženo – rekao je stari ponosno -  i sine, sutra ćete probati pravu kokošju juhu, od prave kokoši, a ne od one…

            - …industrijske, da, znam, shvatio sam već – prekinuo sam ga.

Pogledao me s podsmjehom, očima koje su same govorile „ma kaj ti klinac znaš“ i odvezao koku. Stara je samo šutila i gledala, valjda ni sama ne vjerujući svojim očima.  Ušli smo u predsoblje, iz kojeg se lijevo ulazilo u kupaonicu, te je stari nježnim glasom i malo manje nježnim potezanjem špage uvjerio nenajavljenu gošću da baš tamo mora krenuti.

            - I što sad s njom? – pitala je stara dok sam joj pridržavao kaput.

            - Kako to misliš: što? Pa to je ručak za sutra! – odgovorio je stari.

            - Ali… tko će je… mislim… pa živa je…

            - Hajde! Stvarno, Sherlock? – ubacio sam se zajedljivo, no stara mi nije odgovorila, zbunjeno gledajući starog koji je koku ubacio u kadu i vezao za cijev od tuša.

            - Mislim da se pere poslije, a ne prije – ponosno sam iznio svoju ekspertizu slučaja.

            - Mislim ja da će bit za uho... Dođi tu – pozvao je stari i krenuo prema kuhinji.

Ja sam za to vrijeme skinuo jaknu i ostao u košulji, a stari je putem odvezao kravatu i bacio kaput na stolicu. Popeo se na stolicu, otvorio gornji ormar u kuhinji, te pipao nešto rukom, tražio, kopao, te na kraju izvukao nož od dobrih 35 centimetara oštrice, sjajan kao da je tek ispod čekića izašao. Spustio se sa stolca, te probao prstom oštricu.

            - E vidiš, to je oštar nož – naglasio je dok je jedva čujni ali ipak savršeno razgovijetni zvuk pora kože prsta koje pucaju pod oštricom došao do naših ušiju. Nož je stvarno bio vrhunski oštar, lijep, i dobro je ležao u ruci.

            - Znači, kolinje? – pitao sam

            - Znači kolinje – odgovorio je.

Vratili smo se u kupaonu, gdje je stara skidala šminku. Stari joj je objasnio da je bolje da izađe iz kupaone, što je stara i napravila, onako razmazane i na pola skinute šminke.

            - Jadna životinja, pa nećete valjda?

            - Ne, ostavit ćemo je da je šećeš svaki dan – zarežao sam.

            - Ajde, ne cmizdri – nadovezao je stari – sad plačeš a sutra ćeš biti prva za stolom. Odi tamo, ugrij lonac vode i napravi mjesta u frižideru. Mi smo gotovi za čas.

            I ode stara put kuhinje, a stari me pogleda i veli:

            - Tu dođi, s ove strane. Tako. Primit ćeš je ovako rukama, s obje ruke, oko tijela i preko krila, da ne maše krilima. Čvsto, ali ne prejako, ne mora je boliti. Samo da je držiš.

            Uhvatio sam je kako je rekao, mekanu i toplu, i bio iznenađen da se nije previše bunila. Očito je bila navikla na ljude.

            - E sad – nastavio je, prebacujući nož iz ruke u ruku – ja ću je primiti za glavu i CAK. U trneu gotovo, ne smije patiti. Ti je samo drži, to je sve. OK?

            - Deri – rekoh.

            I odere on. Primi koku za glavu, lagano, prisloni nož od ispod, i jednim kratkim, brzim potezom odreže joj glavu kao da je od putra. Zatim polako pusti glavu, koja se otkotrlja u kadu.

            - Evo, gotovo – reče stari, i ja se osjetim ponosan na dobro odrađen posao.

            Još sam pogledom pratio glavu koja je stala na dnu kade, širom otvorenih očiju, i krv koja se cijedila iz nje, kad sam odlučio pustiti koku, koju sam još uvijek držao, da joj se pridruži. Onog trena kad sam je pustio, naravno, koka je počela mahati krilima. Gledao sam zbunjen, nije mi bilo jasno što se događa, kao da sam upao u neki horror-film.

            - Ma Isuse, pa ne to! – viknuo je stari, gledajući me i ne vjerujući svojim očima – pa živci još rade, Isuse, pa sve će zasrati!

            A koka je i posthumno odlučila da nam neće baš tako lako oprostiti nedavno upoznavanje s oštrijom stranom noža, pa je kao sumanuta nastavila mahati krilima. Tijelo bez glave vrtilo se na trenutak po rubu kade, dok je krv doslovno šikljala iz vrata, špricajući po bijeloj kadi, razlijevajući se okolo po svijetloplavim kreamičkim pločicama, cijedeći se po ogledalu i radijatoru, po ručnicima. Zatim se bezglava zvijer iz pakla okrenula na rubu kade i odlučila pasti van, na pod. Ali ne samo to: odlučila je usput i dalje mahati krilima, pa je krvavo pranje nastavilo svuda unaokolo, uključujući i moju svilenu košulju, ali i bijelu košulju koju je stari imao. Da, obojica smo bili obučeni „za van“, samo bez sakoa: hlače, cipele, stari sa bijelom košuljom koja je sad imala više crvenog nego bijelog po sebi, puna kapljica od mlaza. Ruke krvave do laktova, jer ipak je zavrnuo rukave, nož i dalje u lijevoj ruci.

Gledao je šutke za Belzebubovom miljenicom, gledao je kako kupaona od plavo—bijele varijante prelazi na crvenu, kako se krv slijeva u potocima… Gledao sam i ja, skupa s njim, pitajući se kako tako mala životinja može imati toliko krvi u sebi. Pitajući se zašto, k vragu, ne krepa više kad već nema glavu. Sve se to dešavalo u nekoliko sekundi, taman toliko da stara čuje da se nešto čudno događa u njenoj kupaoni, i da uleti otvarajući vrata svom snagom. Kao na usporenom filmu vidim staru kako ulazi, kako gleda kadu punu krvi, krvave pločice, kako gleda svoj odraz u krvavom ogledalu, gleda krvavi radijator i krvave ručnike, novu košulju od starog koja izgleda kao da ju je nosio Rocky u ringu, a zatim joj pogled pada na obezglavljenog psa iz pakla koji se konačno smiruje na podu, no i dalje trza krilima, pljujući sitne ali ipak primjetne kapljice u smjeru nove bijele (sa distinktnim crvenim točkicama) perilice. Staroj se okreću oči i ona pada, ruši se u nesvijest, prema unutra. Stari skače da je ulovi, da ne padne i ne lupi glavom o nešto. Uza sve to, dok je stara još kolutala očima, na vratima zvoni, ali to nitko ne čuje. Tek sam kasnije shvatio da se u trenu začulo zvono. Stara pada, stari je lovi, i uspijeva u zadnji tren, jer da nije stara bi taman potiljkom pomilovala par rebara radijatora, što sigurno ne bi dobro završilo - po radijator. A bogme ni po staru.

            Ja samo stojim skamenjen, vjerojatno od mjehurća u pjenušcu, i gledam kako se drama odvija u mojoj kupaonici, gledam tih par sekundi tako usporeno, tako polako, da sam imao dojam da bih mogao otići, zapaliti cigaretu, vratiti se, stati na isto mjesto, a i dalje ne propustiti ni tren. Stari, dakle, ulovi staru, no padnu zajedno na pod – stari klekne na jednu nogu, dižući staru s poda, iz sve one krvi, polažući joj glavu sebi u krilo. Stara leži na podu, zapravo kao da sjedi na pola, naslonjena na starog i s glavom njemu u krilu, a stari sav uspuhan pokušava uhvatiti dah, vjerojatno smirujući val adrenalina od „lova“ na staru. Ja s užasom primjećujem da mu je u lijevoj ruci i dalje nož, i da je stara imala poštenu sreću da nije pala na nož, iako je okrenut prema podu.

            U taj tren vidim da se otvaraju ulazna vrata, u taj tren shvatim da se negdje začulo zvono ali da ga nisam registrirao. Okrećem glavu prema vratima, s idejom da krenem i zatvorim vrata od kupaone, ali kasno: otvaraju se ulazna vrata i susjed ulazi, očito privučen bukom i lupanjem u skoro pola noći. Ulazi, gleda prema kupaonici, problijedivši iste sekunde. Shvaćam i zašto: vidi kupaonicu prepunu krvi, vidi starog okupanog krvlju kako kleči na podu s nožem u jednoj i starom bez svijesti u drugoj ruci – stara također sva krvava. Usta su mu se objesila do poda, oči ispale iz glave, imao je boju kao netom prefarbani zid u bolnici. Počeo sam se smijati, počeo sam grcati od smijeha, dok je susjed jedva čujno prozborio

            - Jebote, jesi ju…

Zatvorio je vrata za sobom i otišao. Ja sam plakao od smijeha, trbuh me bolio, valjao sam se po podu brišući krv i po tepihu – zašto ne, pa sve ostalo je ionako zasrano. Stari se također počeo smijati, spustio je staru, bacio nož u kadu, i umire od smijeha. Valjali smo se skupa, bez riječi, onako kako nikad nismo do tada, niti prije niti ikad poslije. Krepali smo.

U jednom je trenu stari stao, užasnutog pogleda, i rekao mi:

            - Idi brzo dolje, ovaj će još muriju pozvati!

Poletio sam po stepenicama, jedva hodajući od smijeha. Susjedova vrata bila su širom otvorena, a iznutra se čuo uspaničeni glas njegove žene:

- Što ti je? Molim te odgovori mi! Što je bilo, što je???

Sjedio je za stolom u kuhinji, ispred njega boca s prozirnom tekućinom i čašica. Držao je ruku na boci, iz koje je nedostajalo jedno pola, gledajući u prazno. Žena je klečala kraj njega, u spavaćici, razrogačenih očiju, uplašena do kosti, tresući ga i plačući. A on, ni ne trepnuvši, prinio je bocu ustima, nagnuo, i otpio par gutljaja tako da su mjehuri zraka putovali kroz tekućinu. Spustio je na stol bocu, shvativši da sam ušao, i pogledao me. I ona me pogledala upitno, bez riječi, valjda zbog usta razvučenih u osmijeh.

- Daj 'vamo – rekao sam, ugrabivši mu bocu iz ruke, te natočio u čašicu i pružio njoj, a zatim i sam potegnuo iz boce. Stresla me brlja, domaća, imala je valjda više alkohola u sebi nego Absinth. I ona je trgnula čašicu kao da je voda – ma kao da je zrak – i pružila mi je da joj dotočim. Nakon druge sjela je na stolac do njega, ja na treći, pa sam se opet počeo smijati. Objasnio sam njoj što se dogodilo, a on je u trenu kad sam spomenuo da sam ja držao kokoš sve shvatio. Vratila mu se boja u trenu, nagnuo je još jednom iz boce, te se počeo smijati iz sve snage, glasno tako da je odzvanjao cijeli hodnik. Stari se spustio sa starom taman oko kraja priče, stara još malo blijeda, krvava, stari krvav kao da je upravo poklao krdo svinja, susjed i susjeda ispod stola od smijeha.

Ne sjećam se kad smo otišli doma, ne sjećam se kako sam došao do gore, znam samo da je kraj kreveta ujutro bila prazna boca, i da sam tri dana dolazio k sebi od rakije. Tri dana teškog liječenja, ali i skoro neprekidnog smijanja svaki put kad bih svratio do kupaone.